Džepovi Prirode

      Zovem se Budimir, ali svi   me zovu Budo.  Uskoro ću preći 60-tu, ako bogda.  Ne znam ni kako sam dovde dugurao.  Nekako se otkidale godine, ko trešnje, kad padnu sa grane, sazrele, meke.  Onda se skupljale u čudnoj korpi života. Kad   malo razmislim, uvijek sam bio sam.  I kad nisam sam, tada sam najviše sam.  Ne pamtim moje. Pomrli rano. Prihvatila me tetka Zora.  Umrla i ona prije dvije godine. Pokoj joj   duši.  Živio sam kod tetke do vojske. Uzeše me posle škole.  Brdsko-planinska artiljerija. Minobacač.  Dvadeset kila na leđima. Bez puške i rapa.  Na obuci sam masku skidao samo kad jedem.  I sad se ponekad pipnem po licu, kad me neko čudno pogleda. Godinu je trajalo, ma kao vijek.  Ko god je nosio neki čin na ramenu, tesao mi je mozak kao   tupom sjekirom.  Soba sa četrdest kreveta i toliko raspamećenih glava.  U mjestu gdje nema mjesta za pamet. U gradu ...

    Bila je kao otisak moje želje. Razlog mojih skrivenih stremljenja. Blistavi   raspršivač svim mojim sumnjama. Čistač sa ogromnom četkom, mog taloga, mog otpada. Brza pokretna stepenica iz pesimizma u šmekerski dan. Mali rudnik sa ogromnom količinom zlata. Ustajale sjenke učmalog grada, nisu pokrile njen sjaj. Samo su ga naglašavale. Znao sam je dugo ćutke posmatrati, dok nešto radi ili priča. Govorila je cijelim tijelom. Znala je sve objasniti jednim pokretom. Ozareno se smijala na svim jezicima, a najljepše je psovala na francuskom. I šaptala! Rijeka skladnih i melodično kotrljajućih riječi, doticala mi je do srednjeg uha, dok je glava,nepomična i utrnula, pokušavala progovoriti očima. Dugo stojim kraj prozora. Pokušavam da je kroz maglovito staklo sjećanja prizovem. Vijekovima je nema, ama ima! Kroz svaku dlaku na rukama se probije iz tih vremenskih daljina, tiho kotrljajući: -Je suis venu... Poslednji noćni tramvaji sustižu...