Tunel
Zovem se Budimir, ali svi me zovu Budo. Uskoro ću preći 60-tu, ako bogda. Ne znam ni kako sam dovde dugurao. Nekako se otkidale godine, ko trešnje, kad padnu sa grane, sazrele, meke. Onda se skupljale u čudnoj korpi života. Kad malo razmislim, uvijek sam bio sam. I kad nisam sam, tada sam najviše sam. Ne pamtim moje. Pomrli rano. Prihvatila me tetka Zora. Umrla i ona prije dvije godine. Pokoj joj duši. Živio sam kod tetke do vojske. Uzeše me posle škole. Brdsko-planinska artiljerija. Minobacač. Dvadeset kila na leđima. Bez puške i rapa. Na obuci sam masku skidao samo kad jedem. I sad se ponekad pipnem po licu, kad me neko čudno pogleda. Godinu je trajalo, ma kao vijek. Ko god je nosio neki čin na ramenu, tesao mi je mozak kao tupom sjekirom. Soba sa četrdest kreveta i toliko raspamećenih glava. U mjestu gdje nema mjesta za pamet. U gradu ...