Poruka u boci
Jesmo li deo prirode? Jesmo. Pa šta je onda
problem? Nemam pojma.
Negde smo zabagovali. Zaglavili smo se u
nekom paralelnom svetu iz kojeg očajnički pokušavamo pobeći.
Nema
puta!? Ili je zarastao u trnje, pa nam se ne gazi, ne krvari.
Nesvesni smo da su sve te prepreke i bagovi
upravo zgusnuti da bi preko njih napravili put.
Anestezira nas iluzija da postoji neki potpuno
bezbedan, siguran svet, u kojem život žubori kao pitka melodija.
Ali,
kada otkrijemo sebe, razotkrićemo tu iluziju i postati svesni da život počinje
onda kada prestane dejstvo anestezije,
makar preko trnja gazili do suza.
Nametnut nam je model obavezne potere za
srećom. Potera se pretvorila u hajku.
U tom vrtlogu, čeznući za prirodom, ogromnom
brzinom i potpuno nemilosrdno rušimo i iskorenjujemo životinjski i biljni svet.
Uobraženo mislimo da je priroda stvorena da
nam bude roba.
Da imamo pravo, pa i obavezu da ubijamo i
mučimo životinje, uništavamo šume, prljamo reke, mora, okeane!
Suluda trka za profitom i materijalnim statusom,
ruši iste te mostove koje očajnički tražimo ka prirodi.
U toj drami
koja nastaje u ciklusima dobra i zla, zadovoljstva i bola, ostaje nam
samo sopstvena svest.
Biti prisutan. Ne zabadati glavu u pesak. Ne
skretati pogled. Izvaditi prste iz ušiju. Čuti.
Videti. Osetiti.
Priroda je harmonija. Njen si deo. Konektuj
se...
Branislav Makljenović
Коментари
Постави коментар